Delnička Etno-udruga “Prepelin’c” i njen agilni predsjednik Davor Grgurić pokazali su nedavno jedan od načina na koji se je moguće vrlo kreativno postaviti prema prošlosti te istodobno čuvati tradiciju i upozoravati na njeno bogatstvo. Naime, u Radničkom domu u Delnicama članovi ove udruge, uz sudjelovanje brojnih drugih goranskih etno udruga, organizirali su ”Goranska jela-vezamska nadela”, priredbu koja bi trebala postati tradicionalna, a kojoj je krajnji cilj izvući iz sjene prošlosti jedan dio bogate goranske gastro tradicije te ga ponuditi što širem krugu ljudi omogućivši time ne samo njen opstanak, već i daljnji razvoj. Temelj ove priredbe leži u neobičnoj činjenici da na relativno malom zemljopisnom prostoru Gorskog kotara postoje bitno različiti načini pripremanja klasičnog goranskog uskrsnog jela – nadjeva, nadvavajna, nadela, budela ili želuca. Već iz raznolikosti ovih naziva (a ima ih još!) vidljiva je višestrukost pristupa pripremi tog slasnog blagdanskog jela čiji je temelj kombinacija kruha, šunke, jaja i začina. Napravljena smjesa potom se, ovisno o geografskom području, kuha ili peče te iznosi na stol kao za gurmane zaista pažnje vrijedna poslastica koju je moguće jesti kao predjelo ili prilog jelu, a nekima zna biti i glavno jelo!
Ideja o zajedničkom okupljanju ljudi koji na različite načine pristupaju izradi u osnovi istog jela u delnički Radnički dom privukla je 11 izlagača koji su ponudili 15-tak različitih recepata iz čega je vidljivo da ta tradicija itekako živi i danas jer brojne goranske obitelji uredno u doba Uskrsa izrađuju taj nadjev, svaki po običaju svog kraja. No, kako je došlo do odluke o pozivu na summit goranskih majstora nadjeva, pitamo Davora Grgurića koji se već petnaestak godina bavi tradicijom i prošlošću Gorskog kotara:
“Kad se jednom zagrebe po goranskoj prošlosti i tradiciji onda se otkrije i puno stvari na koje čovjek u početku proučavanja i ne misli. Jedna od tih stvari svakako je i hrana, odnosno gastro ostavština ovog kraja s kojom sam se vrlo često susretao pri proučavanju običaja mog zavičaja. Tako sam još pred deset godina pomislio kako bi dobro bilo iskoristiti bar dio te bogate tradicije i naglasiti različitost u pripremi uskršnjeg nadjeva, a nadao sam se da će to možda i prije mene učiniti netko drugi, točnije, ugostitelji koji znaju inače nuditi goranski nadjev. Činilo mi se da bi se i njima isplatilo nuditi jednu deliciju koja, iako je stvorena u uskršnje doba, može na jelovniku kao svojevrsno predjelo ili dodatak jelu biti tijekom cijele godine. Nažalost, nitko se toga nije prihvatio, a uz tu neaktivnost smetala me i činjenica da razni goranski ugostitelji nude na različite načine pripremljeno jelo pod jednim općim imenom, najčešće goranski nadjev, ali ne i želudac, nadelo ili budel. Već tada mi se činilo da su takvim imenovanjem oštećeni oni krajevi gdje se na zaista drugačiji način pristupa izradi te ukusne delicije pa je i to, uz sve spomenuto, bio povod da organiziram jednu manifestaciju na kojoj će se okupiti ljudi iz raznih goranskih krajeva koji jednom očigledno prihvaćenom narodnom gastro običaju pristupaju s različitih stajališta stvarajući time svojevrsno bogatstvo.”, pojašnjava Grgurić.
A ta raznolikost vidljiva je okom i nepcem na terenu. Primjerice, u Lukovdolu i Blaževcima smjesu od koje rade nadjev kuhaju kao knedle, a nazivaju je hrge. U Brod Moravicama, Skradu i Delnicama taj se nadjev zove “žeuodac” i radio se nekada u svinjskom želucu otkuda mu i naziv, a danas ga često rade u svinjskim ili goveđim crijevima, čak i umjetnim crijevima. U Crnom Lugu temeljnoj smjesi dodaju poprilično luka i zelenog lišća od kapule pa njihov “žeuodac” ima zeleni ‘’pigment’’, a slično rade i u Hribu gdje ga neki i peku, što je rijetkost. U Kupskoj dolini koriste se nazivi nadvavajni ili nadvavajne, odnosno nadelo, u Prezidu i Tršću se koristi izraz budel. U Lokvama je recept sličan delničkom, ali ga po tradiciji rade u puno užim crijevima pa to lokvarsko nadelo izgleda elegantnije.
Zanimljivo je da se na području Liča taj nadjev nije radio, a znatno ga je manje i na području Fužina i Vrata gdje se taj običaj, čini se, nije zadržao. Vrlo specifična je Ravna Gora gdje se radi mesni želudac i njihov je proizvod, za razliku od svih ostalih goranskih, gotovo pa suhomesnati proizvod. Naime, oni u crijevo ili želudac stavljaju komade najboljeg suhog mesa, prešaju ga i suše te potom poslužuju kao vrhunski suhomesnati specijalitet, poseban ravnogorski želodac. Dio Starog Laza, Mrkopalj i Brestova Draga izrađuje ga s kukuruznim grizom, a neki od njih ubacuju i grožđice te šećer pa je njihov nadjev – što je netipično za ostali dio Gorskog kotara – prilično sladak.
Komentirajući ove raznolikosti Grgurić kaže kako su one svakako posljedica kreativnosti izrađivača: “Vjerojatno su, jer je to bilo jelo vezano uz kršćanski blagdan Usrks (Vazam, Vezam, Vez’m) nadjev, želudac ili budel radili svi stanovnici Gorskog kotara pri čemu su često od onih osnovnih recepata kretali u područje kreativnosti te time stvorili različite nadjeve koji su, pomalo i zbog izoliranosti, ostali do današnjih dana. Sve to bilo je vidljivo na našem prvom druženju koje smatram izlagačkom smotrom, a ako bude snage i potpore volio bih napraviti nešto kao što je Kulenijada u Slavoniji, dakle priredba na kojoj bi se slavila gastro tradicija našeg kraja, a tu bi priredbu svakako trebalo predstaviti i van goranskih okvira, ponajprije u Rijeci i Zagrebu odakle i dolazi najveći broj turista koji dolaze u Gorski kotar.
Zbog toga bi nam u organizaciji trebali znatno više u budućnosti pomagati TZG Delnice, Grad Delnice i ugostitelji, a krajnji je cilj da taj goranski uskršnji nadjev zaživi kao svojevrsno predjelo ili prilog jelima u brojnim hrvatskim restoranima. Upravo ugostitelji mogu najuspješniji plasirati pa i očuvati ovaj dio gastro tradicije Gorskog kotara, a sigurno bi dobili na cijeni i ugledu kad bi gostima nudili različite vrste goranskih nadjeva. Pri tome smatram kako bi se svaki od tih nadjeva trebao zvati točno po mjestu nastanka, jer nema smisla da taj uskršnji nadjev zovemo općim goranskim imenom, već ga treba nazivati po kraju u kojem nastaje – ravnogorski želodac, trstjanski budel, lokvarsko nadelo…. Tu bi puno mogle napraviti naše goranske etno udruge koje znaju kako treba postupiti pri zaštiti imena i stjecanju statusa izvornosti nekog jela.”, zaključuje Grgurić.

>AUTOR